- ne znam odakle bih počeo….   Najbolje od konca 60-ih, kad smo Milodrag Marinkovic Sjor i ja „otpočeli s muziciranjem“.                                                                                                                                  

RAZDOBLJE OSMOLJETKE:  negdje 1968. ili 69. Šjor i ja (vršnjaci, klapci iz komšiluka,  iz obitelji uzajamno povezanih višestrukim kumstvima) krenuli smo na sate harmonike kod g-đe Ankice Ljubotine, naše tadašnje nastavnice muzičkog. Sve skupa to je potrajalo ne više od pola godine, gospođa se razboljela pa smo nastavili kod g-đe Emilije Pintarić, tadašnje nastavnice muzičkog u gimnaziji (znaš jer je i tebi predavala). Nekako po završetku  osmoljetke razišli smo se s njom radi bolesti njezinog supruga.

RAZDOBLJE GIMNAZIJE:  u to vrijeme u Gospiću je već „radio i živio od muzike“ i bio poznat Josip Kailer – Pepi. Kao kapelnik zamijenio je umirovljenog Jendu  Kubičeka i vodio Gospićku limenu glazbu, a peteročlanu obitelj dodatno prehranjivao instrukcijama glazbe na raznim instrumentima. Tad u priču ulazimo nas dvojica, t.j. Šjor i ja. Najprije smo bili na razgovoru, proveo je određene testove  sluha i sl., a nakon toga nas prihvatio kao svoje učenike. Svirali smo harmonike, često na nastavi bili udvoje, a posebno pamtim da smo harmonike uvijek nosili i vraćali ih od kuće. Vremenom smo se upoznavali s drugim učenicima, bilo nas je dvadesetak, često smo održavali i koncerte i sve je to bilo jako lijepo…. ( Šjor i ja smo lijevo u zadnjem redu, slikano iza Doma JNA kod rukometnog igrališta).  Pošto smo Šjor i ja na neki način odskakali od ostalih, Pepi nam je sugerirao da obuku proširimo na duhaće instrumente, pa smo paralelno s harmonikom počeli svirati tenore i vrlo brzo se  ukljucili u Limenu glazbu.

                                                                                      

Također,  početkom gimnazije  iskazivali smo izniman, neskriven  interes prema rock*n*rollu . Pepi nas je podržao i u tom dijelu, Milodrag je sjeo za orgulje, a ja za bass- gitaru. Ta nas je muzika potpuno preuzela i usmjerila u pravcu koji ti je jako dobro poznat…. Za razliku od mene, Milodrag je do danas ostao vjeran harmonici i dosegao zavidnu razinu. Ja sam je gotovo sasvim odbacio, osim kad je trebalo napraviti neku transpoziciju ili definirati složene akorde.                                                                              

Tad su  došle i prve zarade (slika PEPI 3, Kajler i ja iza njega, slikano 1979. Ili 1980. na terasi hotela LIKA. Šjor je nakon mature  1975. otišao u Split.                                                                                   

RAZDOBLJE NAKON GIMNAZIJE:  nakon odlaska u Split, Milodrag je rijetko dolazio u Gospić, ali bi se sastali gotovo uvijek kad dođe. U Splitu se profesionalno i uspješno bavio glazbom (i dan danas). Budući sam studirao u Rijeci često sam dolazio u Gospić i s Pepijem surađivao u širim glazbenim područjima .  Početkom 80-ih Pepi  je nakon dugo dugo vremena uspio otvoriti Glazbenu školu u Gospiću.  Tih 80-ih upoznao sam se s Padom Jakšićem i tada vrlo mladim Tvrtkom Sarićem, danas jednim od vodećih i eminentnih gitarista na ovim prostorima.                                                                                                           Pepi  je koncem 80-ih (po meni prerano i nedopustivo) umirovljen kao nastavnik i kapelnik. Nedugo iza toga ja sam vratio uniformu limene glazbe, a s Pepijem sam se često sretao jar smo imali jako puno zajedničkog….. Preminuo je 1993.

- maestro Josip Kailer-Pepi inicijator je i prvi osnivač Glazbene škole u Gospiću. Podučavao je mnoge generacije na duhačkim  instrumentima, klaviru i harmonici. Nešto kasnije dovodi  prof. Jakšića  s kojim zajedno proširuju glazbenu školu i na žičane instrumente.

- Tvrtko Saric -

Skladatelj: Vincenzo Bellini
Žanr: Klasična glazba
Aranžman i pratnja na gitari:
Tvrtko Sarić

Izvedeno na koncertu mješovitog studentskog zbora Učiteljskog fakulteta u Gospiću "Degenija".

Osnivač je i umjetnički ravnatelj nekoliko glazbenih ciklusa na području grada Gospića i Ličko-senjske županije za što je dobio, 2004. godine, Priznanje Grada Gospića, a Udruga Gospićki glazbeni festival, čiji je predsjednik, Nagradu Grada Gospića 2011. godine. U zvanju višeg predavača zaposlen je na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću, Sveučilišta u Zadru. Za potrebe Odjela, osnovao je 2012. godine Pjevački zbor Degenija. Zbor je, u relativno kratkom vremenu, ostvario više uspješnih nastupa u Gospiću i Zadru. Repertoar Zbora je vrlo raznolik, te obuhvaća sve glazbene epohe od renesanse do suvremene glazbe, te tradicijsku glazbu naših krajeva.

Prilikom  prvog dolaska (harmoniku je instruirao kod kuće u Vrtlarskoj) upoznao me s obitelji: suprugom Stankom, kćerkama Helenom i Valdom, te sinom Robertom kao najstarijim od djece, a iz prvog braka. Ne sjećam se da je g-đa Stanka radila, što znači da je za život privređivao isključivo glazbenim instrukcijama.                                                                                                                 

Malo je poznato da ja Pepi  po zanimanju bio metalske struke. Zbog dodatnih prihoda udružio se sa starim Šjorom – Milodragovim  tatom, nabavili su tokarski stroj. Pepi  je tokario, a  Šjor se bavio komercijalom.  Za nas se zauzimao gdje god je trebalo, u školi, na poslu…., čak se sjećam da je bio kod mojih kad sam počeo puštati kosu (čemu se moj tata protivio), na kraju je Pepi pobijedio…..                       U zrelijem razdoblju razgovarali smo s njim o svemu i svačemu, razmjenjivali mišljenja….                                                  Iako je sve to vrijeme bio Gradu na raspolaganju (budnice, dobrovoljni koncerti , inicijativa da se otvori glazbena škola itd.) određeni vodeći krugovi nikad ga nisu prihvatili.

Tek 80-ih, zahvaljujući  iznimnoj podršci gradskih i drugih intelektualnih krugova, na jedvite je jade uspio u tom desetljetnom naumu. Smatrao je velikom štetom što talentirani pojedinci  nisu mogli dobiti „papir“ za sva znanja koja im prenio jer je bio siguran da bi neki od njih krenuli njegovim putem.

Ilija, i sam dobro znaš kako su roditelji (posebno očevi) naših djevojaka reagirali na činjenicu da im se kćer sastaje s „rockerom“…., taj led se srećom otapao kako je prolazilo vrijeme.

Pepi  je živio skromno, a kao takav se 1993. preselio na onaj svijet. Osim ploče s LIKOSIMA i VRTULJKA, malo je tko znao o njegovom životnom opusu. Tek prilikom priprema za komemoraciju 2012. od Valde  sam doznao što je sve i za koga komponirao, o brojnim koračnicama koje smo svirali u limenoj glazbi i ne znajući da ih je on skladao. Od nas „muzičara/rockera“ kroz limenu glazbu smo  (s većim ili manjim stažom) prošli: Dube Solar, Pauk, Marko Levar, Milodrag i ja, Joža Miškulin, Cisko, Pade, te Katona i Đed nastupajući s Vama u Partizanu.

U svom radu u Vatrogasnom domu, već krajem 60-ih blisko je surađivao sa Žućom koji se opredijelio i školovao za muzičara. Žućo mi je o tom pričao, posebno mi je (kao basisti) zapeo podatak da je čitao i svirao u bass ključu, ali na 4 žice klasične gitare jer tad još nitko u Gospiću nije imao bass  gitaru.

© 2023 by SUMMER SISTERS.  Proudly created with Wix.com