~ moja sjecanja o grupi Lykosi - Gospic ~

 

   ~  Nikola Žutić - Gašo    ~

likosi-gaso.jpg

U mlađanim danima hormoni naviru, želja za dopadanjem kod ženskog spola sve je jača, intenzivno učim gitaru od svoje dvanaeste/trineste godine, uče me brat Žućo, Minina i drugi gitaristi. U to vrijeme bilo je dosta popularno svirati u vatrogasnom orkestru, pa su tako moji roditelji čak i mene ubjedili da sviram trubu u vatrogasnom orkestru. Određeno mi je da učim –es trubu kod kapelnika orkestra Josipa Kailera. Sve je dobro krenulo, odmah sam naučio da sviram tada popularnu špansku pjesmu „Prodavačica ljubičica“ (Sarite Montijel). Sve je to bilo lijepo i krasno, ali ja sam trebao početi  da sviram i u orkestru za sahrane. Osvirao sam jednu ili dvije sahrane i brzo napustio sviranje -es trube.

-Prethodno su me roditelji „tjerali“ da učim harmoniku, opet kod Josipa Kailera, ali je to bilo učenje na silu, nisam volio harmoniku. Na kraju sam se slobodno (može se reći sa uživanjem) opredjelio za klavir, ali dosta kasno u petnaestoj godini (u prvom razredu gimnazije 1967). Fanatično sam krenuo sa učenjem klavira kod profesorice Mire Čanić, koja je imala kuću pokraj mosta na rijeci Bogdanici. Bila je odličan pedagog pa sam brzo napredovao. Za svega pola godine učenja bio sam elementarno osposobljen da bar sviram u gospićkim sastavima.

U to vrijeme pojavio se legendarni gitarista (klasične i evergrin muzike) Nikša Franić, koji je sa prethodnicom „Likosa“ ( gitarista Nine Brkljačić, brat Žućo, bubnjar Drajse Đaković) pobjedio na regionalnoj gitarijadi u Karlovcu 1966, pa potom iste godine na republičkom nivou u Daruvaru sa pjesmom (instrumentalom) „Bramsov ples“ i  „I Tiko Tiko“. O tom muzičkom uspjehu TV Zagreb je snimila emisiju u Domu JNA.

                U to vrijeme orkestri su isključivo svirali instrumentalnu muziku (bili su to IS-ovi a ne VIS-ovi) na plesnjacima u Vatrogasnom domu. Zvukove takve muzike slušao sam kao klinac od desetak godina, stojeći uveče ispred vatrogasnog doma. Svirali su  ozbiljni muzičari na čelu sa tada najboljim trubačem Draganom Đakovićem. U orkestru su bili i prvi električni instrumenti, na kojima su svirali Staljin Stalje Njegovan - gitaru, Slave Androić – bas gitaru i drugi. U to vreme mladi Dubravko Solar već je svirao evergrin hitove na saksofonu (sjećam se pjesme „Karavan“), i to vrlo uspješno. Jedan od rijetkih pjevača koji je 1965/66. pjevao uz duvačko-električarske orkestre bio je Staljin brat Đuka Njegovan koji je na nekoj priredbi u kinu „Jedinstvu“ otpjevao  tvist hit „Platno, boje, kist i tvist“.

Grupa koja je pobjedila u Karlovcu 1966. formirana je samo za tu takmičarsku priliku i koliko ja znam bila je "bezimena". Nisu se mogli zvati Likosi jer ta grupa pod tim imenom je formirana u proljeće 1967, u to sam siguran.

 Što se tiče bubnjara Joši je bubnjao prije Likosa krajem 1966 i početkom 1967 (izgleda je bio u dijelu grupe od koje su se odvojili Minina i Žućo u proljeće 1967).

Ja tvrdim da su Lykosi (pod tim imenom) osnovani u aprilu-maju 1967. godine, pa u prilog te moje tvrdnje navodim slijedeće: krajem prethodne 1966 godine kao đak osmog razreda svirao sam bubnjeve (činela, doboš i bas bubanj) u Hotelu na Ličkom Osiku (uz dozvolu direktora i razrednika u O. Š. Nada Dimić Mile Rajčevića). U tom „instrumentalnom sastavu“ bili su Dubravko Solar – Dube (saksofon), Nikola Brkljačić – Nine (ritam i solo gitara), Milan Žutić – Žućo (bas gitara), Davorin Buconjić (Braco) – Buco (ritam gitara) i ja. Sačuvana je slika na kojoj je Buco naslonjen na klavir, ja sam krajnji desno, svjedoči o činjenici da se ta grupa nije zvala „Lykosi“ . Poslije svirke na Ličkom Osiku odsvirali smo doček Nove godine 1966/67 u Perušiću u nekom domu, koji je bio u izgradnji.

S druge strane bio sam svjedok „istorijskog trenutka“ kada su osnovani Lykosi. Lično sam čuo Mininin predlog (april-maj 1967) da se osnuje grupa pod tim imenom, i to poslije odvajanja Minine i Žuće od ranijeg sastava . Sjećam se dakle te epizode kad su Žućo i Minina, malo pod gemištima, gurali Žućino ogromno pojačalo Dinakord Bas King. Pojačalo na ugrađenim točkovima gurali su glavnom gospićkom ulicom, i to preko raskrsnice kod rimokatoličke crkve i starog hotela „Lika“ u centru, i pritom je Minina revoltirano izgovorio (poslije razlaza sa ostalim članovima sastava) da će im se nova grupa zvati  -LYKOSI-, prema grčkoj riječi Lykos koja označava „Liku kao zemlju vukova“.

- prva postava grupe Lykosi - proljece 67.g.

- Vilko Safranek Minjina          1.vokal, klavijature

- Nikola Brkljacic Nine             gitara, vokal

- Milan Zutic Zuco                     bas

- Miroslav Buconjic Miro          bubnjevi

Prvo ljeto koje su Likosi odsvirali na moru bilo je u Depandans hotelu u Karlobagu od sredine jula i u  avgustu 1967, u sastavu Minina orgulje, Žućo bas gitara, Nine solo gitara, Miroslav Buconjić na bubnjevima i izgleda njegov stariji brat Braco – Davorin Buconjić.

Prva postava Likosa, hronološki gledajući je bila u sastavu Minina (orgulje), Žućo (Bas gitara), Nine (solo i ritam gitara) i Miroslav Buconjić (bubnjevi). Oni su krenuli negdje od maja 1967 godine. Prva ozbiljnija svirka bila je u Karlobagu juli avgust u Depandansu (ugostitelj Čović bio direktor) U međuvremenu njima se priključio Dube (saksofon). To je bila najbolja "sentiš" postava (s Paukom od jeseni 1967). Rokerska, žešća postava u muzičkom smislu bila je ponajbolja postava Lykosa od 1972 pa na dalje, u sastavu: Minina vokal, orgulje, Ilija Bolta (bas gitara), Pražić (solo gitara, najbolji rokerski solista u to vreme) i Pauk (najbolji lički bubnjar svih vremena).

- ljeto 67. Depandans Karlobag - grupa Lykosi

- Vilko Safranek Minjina          vokal, klavijature

- Nikola Brkljacic Nine             gitara

- Milan Zutic Zuco                     b a s

- Miroslav Buconjic Miro          bubnjevi

- Davorin Buconjic Braco         gitara

 U toj prvoj postavi Lykosa prvi bubnjar je bio Miroslav Buconjić, ne sjećam se da je Tafra tada bubnjao (možda Bucina kraća zamjena). Ja sam Bucu - Miroslava mijenjao krajem avgusta ili početkom septembra 1967. Vježbao sam pa potom i svirao na njegovim bubnjevima (plavi azurni Sonor ili Trikson) u jednoj prostoriji pokraj bine u Domu Partizana. Kratko sam svirao bubnjeve na plesnjacima u "Partizanu" ( u pamćenju mi je ostala hit pjesma od Trogsa "Divljakuša" - Vajlting), preuzimam Nininu gitaru negdje krajem septembra ili početkom oktobra. Tada u Likose dolazi i Pauk, kao da je došao iz Rolingstonsa (likom a i po stilu bubnjanja podsjećao na Čarli Votsa).Dobro si me podsjetio na moje svirke u bašti kod Buconjića 1974 godine u grupi KRISTALI. Toliko je bilo tih muzičkih događanja sedamdesetih i početkom osamdesetih da sam predivio jednu cijelu ljetnju gažu kod Buce (bilo je to duže od desetak dana, kako navodi Butković). 

Za istorijat  Lykosa je bitno da su se Pauk i Dube priključili  iz grupe Kristali - Minini, Žući i Nini  krajem ljeta ili početkom jeseni 1967 godine. Te jeseni Nine odlazi u vojsku.

 Ja sam u Lykosima zasvirao krajem ljeta 1967, u Domu Partizana kao zamjena Miroslavu Buconjiću na njegovim Sonor bubnjevima. Potom sam mijenjao gitaristu Ninu Brkljačića koji je otišao u vojsku u jesen 1967. U Likose konačno dolazi čuveni Pauk krajem 1967 .  Novu godinu 1967/68 odsvirali smo na dočeku u Domu Partizana, ja kao gitarista (prilog slika, Minina sa šeširom, ja s gitarom). Sa povratkom Nine Brkljačića iz vojske ja napuštam Likose negdje krajem 1968 i priključujem se raznim gimnazijskim orkestrima, u kojima sviram bas, bubnjeve ili orgulje (grupa D 1970)

Ovi fotosi grupe Lykosi su nastali krajem 67.g (osim grupe D). -  na slikama su :

Vilko Safranek Minjina , Milan Zutic Zuco , Dubravko Solar Dube, Davor Troselj - Pauk i Nikola Zutic Gaso koji je mijenjao Nikolu Brkljacica Ninu zbog odsluzenja vojnog roka. 

- prva svirka na Pagu je bila 1968 (Minina, Dube, Chile, Žućo, Pauk).

- prva svirka na Pagu hotel Dalmacija /Smokva/ - 1968.g.

- Vilko Safranek Minjina         vokal, klavijature

- Dubravko Solar Dube           saxofon, vokal

- Milan Momcilovic Chile         gitara

- Milan Zutic Zuco                    b a s

- Davor Troselj Pauk               bubnjevi

Gospićki rok – evergrin je odavno hit Džimi Hendriksa „Hej Džo“. U „Likosima“ je „Hej Džo“ stalno bio na repertoaru, sa vokalom Mininom. Moram pomenuti da je i moj VIS iz gimnazijskih vremena izvodio tu pjesmu na jednoj gitarijadi u gimnaziji „Nikola Tesla“ negdje 1970. godine, povodom jubileja gimnazije Nikola Tesla. Interesantan je bio personalni sastav tog mog sastava. Ja sam svirao bas gitaru, i to Žućin Fender džez bas (koji je Žućo „povoljno“ kupio od Brace Buconjića. Buco se poslije kajao zbog „loše“ prodaje). Gitarista je bio znameniti  Zdenko Ropac, inače moj školski drug iz O.Š. „Nada Dimić“ (zajedno smo sjedili u školskoj klupi). Interesantan je bio i pjevač te naše grupe. Zvao se Rudolf Poša, a bio je iz Ogulina. Bio je uspješan sportista, džudista, odličan pjevač (Hej Džo otpjevao je na visokom nivou).

U to vreme ta moja gimnazijska grupa "Progresivci" iz gimnazijskih dana privremeno je od od Likosa preuzela dom Partizana. Organizovali smo ples sa domarom Mićom na vratima (njegova žena Ankica asistirala). U grupi su svirali pomenuti Rudolf Poša iz Ogulina, Milan Radmanović – Mićika (gitara), Zdenko Ropac solo gitara, Vlado Knežević – Kuba (bas) i ja na Mićikinim bubnjevima. Pod nekakvim spektakularnim imenom uspjeli samo da privučemo ogroman broj posjetilaca. Poslije prve pauze otišao sam u Vatrogasni dom gdje su svirali Likosi u punom sastavu. Za nevjerovati, sala je bila skoro prazna, tajac, ples propao. Sjećam se zabrinutog izraza lica Dube Solara i Nine Brkljačića, dok se Minina nije mnogo sekirao jer je uvijek, onako nasmijan kakav je bio, sve nevolje prebacivao na šalu. Ja sam im govorio da je posjeta kod nas neočekivano velika. Nisam mogao objasniti kakva je to sila bez propagande (osim naziva orkestra za koji su mislilo da je to orkestar iz nekog drugog grada) mogla privući toliku masu posjetilaca. Na kraju sam moje drugove iz Likosa umirio pričom da smo mi na brzinu skrpljen sastav, sa malim repertoarom, a da je domar Mićo svojom uspješnom estradnom pričom po Gospiću privukao toliku gomilu ljudi. Već sledećeg vikenda mi smo doživjeli skromnu posjetu u Domu Partizana, pa je ta naša muzička avantura u „Partizanu“ završila poslije nekoliko nedelja. 

Prvi put kao orguljaš oprobao sam se na gitarijadi u domu Partizana u jesen 1970 sa Grupom D (neslavno smo prošli, prepuna sala, bez zvučne probe smo izašli na binu - ja sam probao na raštimovanom klaviru a svirao na nekim malim Dubinim orguljicama koje su bile postavljene na sred bine iza ozvučenja, bez zvučne kontrole). Pobjedila je neka grupa iz Karlovca, sa odličnim pjevačem i Hejkom bubnjarem (Hećimovićem) iz Gospića (sa „Stanice“). 

Iako sam im nesvjesno „upropastio“ večeri u Vatrogasnom domu, sa Likosima sam opet svirao kao basista u ljeto 1971. na otoku Pagu u restoranu „Dalmacija“. Prije odlaska na Pag svirao sam orgulje u Karlobagu u Hotelu Depandans sa bratom Žućom i sa dvojicom Žućinih Zrenjaninaca (Žućo studirao muziku u Zrenjaninu). Jedan od njih Mija Mijatović  bio je čuveni bubnjar Lepe Brene i „Slatkog greha“, koji i danas svira sa ostacima „Slatkog greha“ (kao i vječiti Pauk sa zagrebačkim grupama). Gitarista je bio Slovenac Alojz Lojze Sedej, karatista koji je na bini „Doma Partizana“, tokom gostovanja u Gospiću, izvodio karate udarce lomeći cigle na bini. Od ove vesele družine ipak iz Depandansa odlazim na Pag da sviram umjesto Minine sa Likosima. Šef orkestra Dube Solar zakačio se sa Mininom zbog konzumiranja alkoholnog pića, pa je ovaj jedva dočekao da svira sa Žućom i „veselom družinom“ Zrenjaninaca. Tad stize i Zoran Bajcetic kao zamjena za Pauka koji se razbolio i morao napustiti gazu.

Neso Pogrmilovic - Oluja

Neso Pogrmilovic - Oluja

Nikola Zutic Gaso

Nikola Zutic Gaso

Milan Dmitrovic Miki

Milan Dmitrovic Miki

Milan Zutic Zuco

Milan Zutic Zuco

Vlado Knezevic - Kuba

Vlado Knezevic - Kuba

Rade Vejnovic Monti

Rade Vejnovic Monti

Sa ličkim muzičarima svirao sam u nekoliko navrata tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. Sjećam se da sam 1972 u vreme nekog praznika sa uživanjem svirao orgulje u Vatrogasnom domu, zajedno sa Mininom (sa dvoje orgulja, ja na „Farfisi“ a Minina na svojim orguljama). Svirali smo „Cepeline“, pored pjesama Dip Parpl. Sa „Grupom L“, odnosno „Grupom GEM“ („gemišt“), u sastavu Nebojsa Pogrmilovic Neso-Oluja(vokal), Žućo, Rade Vejnović(bubnjevi), Miki Dmitrović (gitara, vokal), povremeno i Vlado Knežević (bas), svirao sam više dočeka nove godine 1972/73, 1973/74 i 1978/79 u Hotelu Velinac u Karlobagu. S njima sam svirao orgulje na terasi Hotela Depandans u Karlobagu u ljeto 1982 godine. Jedno ljeto sam svirao u odmaralištu „Marko Orešković (u uvali „Dražica“).

U ljeto (ne sjecam se koje godine) svirao sam na gitarijadi gospićkih i ličkoosičkih grupa u kinu „Jedinstvu“. Domaćini su bili tadašnji Likosi (Bolta – Pražić – Pauk), odlično su zvučali. Iznenadio me je dobar muzički napredak Pražića, koji je postao najbolji rokerski solo gitarista Like. Ja sam upao u neuvježbanu muzičku kombinaciju kao orguljaš, sa Mininom (vokal), Žućom (bas), Tafrom (bubnjevi) i Ninom na gitari. Minina je otpjevao „Juče“ od Bitlsa. To je bila naša posljednja svirka. 

Viđali smo se u Beogradu prilikom njegovih službenih odsjedanja u Hotelu Palas u kom je bio dragi gost osoblja hotela. Pošto je bio galantan sa parama šefovi sale su mu ostavljali ključeve od šanka pa smo mi mogli sa njim ostajati do ranih jutarnjih sati. Poslije jednog takvog druženja u nedjelju 1986 je otputovao, a u sredu je stigla vijest da je Minina nastradao u saobračajnoj nesreći na putu od Gospića prema Karlobagu (kod Novosela). Tako je u 36 godini otišao u legendu legendarni orguljaš i pop i rok pjevač.

Obilježavanje jubileja Lykosa u Banovcima 2017. godine u dvorištu kuće Nikole Žutića - Gaše. Sviraju nekadašnji članovi Likosa Zoran Bajčetić (bubnjevi), Mile Basta (gitara), Nikola Žutić (orgulje) i njegov sin Vladimir - "podmladak Likosa" (ritam i solo gitara), član grupe  - Belgrade Funk Combo .

Svirku smo otpočeli u nekompletnom sastavu sa „Komovicom“ Karlosa Santane, potom Hendriksom, pa sa „špicom“ iz –C dura s kojom smo otpočinjali plesnjake. Potom sam održao kraći govor u kom sam govorio o muzičkom životu Gospića, ističući gradić od šest - sedam hiljada stanovnika, sa bogatom muzičkom tradicijom (pleh muzika, tamburaške grupe (jednu od njih je vodio moj otac Ilija - učitelj i školski nadzornik) početkom šezdesetih godina), harmonikaški orkestri i na kraju električni instrumentalni sastavi koji su se pretvorili u VIS-ove, kada je Minina propjevao na engleskom).

U početku svog govora pomenuo sam zanimljive rasprave po pitanju godine osnivanja Lykosa -  pominje se 1964-65, moj brat Žućo tvrdi da je to bilo 65.  Tako je 2015. godine proslavljena  50-to godišnjica u Gospiću prema Žućinoj hronologiji. Ja tvrdim da su Likosi (pod tim imenom) osnovani u aprilu-maju 1967. godine

 - slike moje "grupe ISTOK "sa kojom sam svirao od 1975 do 1978 (u Pinkiju, u Studentskom gradu - plesnjake, u Budvi 1976 i 1977 u Hotelu Avala, u hotelu Oliva 1978 u Petrovcu na moru itd). Na slici je Eftalija (grkinja, pjevačica) 

Budva - Avala

U oktobru 1975 poziva me kum Peca Margarino da sviram u grupi „Istok“ . Pratili smo razne pjevače: Lea Martina Zlatka Golubovića, Boba Đorđević koji nam je ponudio tezgu na moru u Budvi, sa njegovom ženom Beti Đorđević. Svirali smo ništa manje nego u hotelu Avala na čuvenoj terasi. Godine 1977 nastavili smo u izmjenjenom sastavu.

Moje civilno sviranje prekinula je vojska: otišao sam u Divulje kod Trogira 1979. Mi smo svirali za doček Nove godine u Domu JNA. Krajem 1980.... svirao sam i sa džez gitaristom Brankom Mićićem – Mačkom, pjevao je makedonac Kosta Kuzmanovski, klavijature su svirali psiholog Neša Jovanović i kompozitor Srba iz Bele Palanke (osnivač grupe Šamar)

U aprilu, maju i junu 1981. svirao sam u hotelu „Vojvodina“ u Zrenjaninu u orkestru pokojnog Ljubiše Stojanovića – Luisa. 

Sa nekadašnjim rokerom Dašom Dašićem – Legendom (vođom današnjih „Legendi“) svirao sam kao basista u  rok grupi „Šamar“ tokom 1982/83. godina. U grupi su bili bubnjar Peca Orlić (porijeklom iz Like, od Otočca), Srba iz Bele Palanke. Ja sam svirao bas gitaru. Pjevač nam je jedno vreme bio „gospićki zet“ - bilder Zoran Latke Latinović (koji je poslije oženio zubaricu Sonju Popović)). Odlično je pjevao pjesme Dip Parpl, Rejnmbou, Prokol Harum, Vajt Snejk i druge). Snimili smo album „Ostani“, više puta smo nastupali na televiziji.

                                                                                                                   

Napisao sam malo opširniju verziju iz moje muzičke karijere, sa namjerom da ukažem na činjenicu da su provincijski muzičari iz Gospića mogli svirati sa najkvalitetnijim muzičarima iz velikih gradova (slučaj Pauka, Sege i dr. koji sviraju sa najkvalitetnijim muzičarima). I ja sam se ogledao u beogradskim orkestrima vrhunskog kvaliteta i uglavnom zadovoljavao visoke kriterije ozbiljnih muzičara. Vjerovatno ima još muzičara koji su uspješnu karijeru nastavljali izvan ličkog okvira.

Pozdrav lickim muzicarima od bivšeg člana Likosa

 

                                             Nikole Žutića - Gaše