Godina je 2000. August mjesec. Na nebu ni oblaka niti daska vjetra. Sto bi rekli, ugrijalo ko usred ljeta. A kad ce ako ne sada! Pa zar je vec devet godina proslo kako se Budackom nisam spustio pored Gimnazije, pa tamo lijevo pored Doma kulture, Suda i starog Hotela a onda od Marte desno tamo prema Jozi. Ne, nemoguce da ih je vec toliko proslo, jer meni je sve izgledalo isto, kao da me neko trgnuo iz jedva  nesto duzeg sna. Cak i prolaznike pocinjem da prepoznajem...Mozda je samo vrijeme bilo zaustavljeno svih tih devet godina? Ali kako bih onda znao da ih je proslo devet? Ne, ipak se nesto drugo dogodilo. Pola sam svijeta prosao  da bih vidio grad u kome sam rodjen i evo me tu sam! Malo kasnije cu se spustiti i dolje do Karlobaga da se konacno okupam na Markanu, "izronim" jednog jeza koga cu mojim klincima odnesti u Kanadu, njihovu domovinu.

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

                                                

​

​

       ~ Dusko Jelovac - Dule ~

​

​

I  krenem tako dalje pored novog mosta, Poste i one trgovine gdje se nekad namjestaj prodavao i pomislih u taj cas; ukoliko ima Boga, ja Pauka negdje moram sresti. A gdje drugdje ako ne ovdje. I bas u tom trenutku ne vjerujuci svojim ocima ugledah njega na drugoj strani ulice hodajuci prema centru! A on isti. Ni trideset mu ne bih dao. Ma preletio bih ja i tri oceana a ne samo taj mali Atlantik, samo da jos jednom zagrlim Troselja i cujem onaj nezaboravni i uvjek iskreni osmijeh. Iskocim potom iz auta i onako iz sveg glasa se proderah " Pauce, Pauce...", a jedan mi prolaznik rece  "ma ne cuje on nista, moraces malo jace". Pa kako jace, pomislih, ovo je bilo najjace sto sam mogao. "Pauce, Pauce.." pokusah jos jedanput zurno hodajuci ka njemu i on zaista stade, okrenu se i na moje ugodno iznenadjenje, prepozna me. Ali sve to potraje toliko kratko. Pa zar opet rastanak? Pa zar ce opet morati da prodje nekih novih devet godina da se opet vidimo? I sretan i tuzan, i ushicen i ocajan, i nasmijan i uplakan krenuh dalje jos jednom ga zagrlivsi i jos jednom  visoko podigavsi obe ruke rekavsi mu - zbogom.

​

Koliko su samo daleko unatrag morala krociti moja sjecanja da se vratim na pocetak naseg predivnog druzenja. I prodjoh u medjuvremenu pored Brusana, pa onda uz Velebit i pored Velebnog, i onda gore do Kubusa odakle se pruza onaj predivan, mocan i toliko inspirirajuci pogled na more. Da ovdje cu stati. I sjetih se onda mog prvog doceka Nove godine na Osiku u disku. Boze, pa bilo mi je svega sedam godina. Kako mi je uopce bilo dozvoljeno da udjem unutra? Da, sjetih se da je Pauk tada hodao sa mojom rodjakom i siguran sam da mi je to mnoga vrata otvorilo. I zamislite, ja tu Novu godinu nisam budan docekao. Zaspao sam bas tu pored Pauka, iza njegovog bas bubnja da bi kasnije bio odnesen kuci. Sjetih se onda i bezbroj subota u Jedinstvu, prvog piva koga sam sa Paukom popio u Hotelu na Osiku, i Irene i Slavice i Ane i Mire i Jelene i ... Poceh onda i da pjevusim " Obicnu ljubavnu pjesmu, obicnu ljubavnu stvar, sto kraja nema a ni pocetka..." Pa da, bilo je to na radnoj akciji na Osiku i tad sam poceo svirati bubnjeve.

I uzeh onda olovku i papir i gledajuci tamo negdje u pravcu Paga, odlucih da napisem nekoliko stihova pa ma kako  oni  da zvucali.

Puno se toga odjednom bilo probudilo u meni...

​

​

Otkinut od grude, probudjen u nesvojemu.

Kao da usnivam zauvjek,

u netoplo i prazno nebo gledajuci...            

                            ~

Toneci u tamu i tisinu, gdje sve umire

a samo davna sjecanja pocinju da se bude,

njezno me dodiruju glasovi prijatelja mojih...

​

​

Ne, sve ovo ne bi trebalo toliko da boli. Ja niposto ne smijem biti nesretan zbog toga sto je zauvjek nestalo nesto sto je nekada bilo a o cemu trag ostade samo u mojim sjecanjima. Ja moram biti sretan i svi moramo biti sretni sto je to nekada uopce postojalo. Zivot ide dalje i treba otimati radost danima sto bjeze! Zato osmjeh na lice i dok nas je nek je smijeha i radosti.

Nas danasnji sagovornik je osoba ciji je doprinos onom predivnom vremenu nemjerljiv i o kome svi mi sa toliko ponosa kazemo da je nas prijatelj!

 

Pogodili ste, sa nama je danas

 

                                 DAVOR TROSELJ - PAUK